Description
U široj slici Drugoga svjetskog rata napad sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju trebao je biti samo sporedan događaj, brzi pohod kojim je Njemačka nastojala osigurati nadzor nad jugoistokom Europe uoči njezina skorog vojnog pohoda na SSSR. Međutim, jednom kad otpočnu ratna djelovanja, nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti njihov tijek i konačni ishod te je tako i kratkotrajni Travanjski rat umjesto očekivanoga smirenja izrodio složeni međunacionalni sukob. Osim toga, on se istodobno ispreplitao s intervencijama osovinskih i savezničkih sila, a pod njegovim je okriljem Komunistička partija Jugoslavije vodila revolucionarni klasni rat. Sama dezintegracija Kraljevine Jugoslavije najviše je pogodila srpski narod koji je njezin nestanak doživio kao gubitak svoje nacionalne slobode, stoga je oružani otpor u svome začetku imao čisto srpsko nacionalno obilježje. Ustanak je prvotno bio usmjeren protiv Nezavisne Države Hrvatske i otpočeo je na području Bosne i Hercegovine, a nakon njemačkoga napada na SSSR izbio je i u Srbiji, gdje se vodio protiv njemačkih okupacijskih snaga i uprave pod vodstvom Milana Aćimovića. Tada se u ustanak djelatno uključuje i Komunistička partija Jugoslavije koja je kroz poticanje borbe protiv okupacije vidjela mogućnost provedbe svojih revolucionarnih ideja i promjenu društvenoga uređenja jugoslavenske države. I dok su njemačke snage uz velike napore uspjele primiriti ustanak u Srbiji, na ozemlju NDH stanje je bilo znatno složenije. Isključivost Ustaškoga pokreta prema srpskome pitanju i nedovoljna ustrojenost oružanih snaga NDH onemogućavali su njegovu vodstvu samostalno suzbiti ustanak. Zbog oprečnih interesa nominalnih saveznica Italije i NDH nije bilo moguće uspostaviti jedinstveno djelovanje protiv ustaničkih snaga, većupravo suprotno. Italija je potajno podupirala srpsku nacionalnu ustaničku struju, a Njemačka je na ovo bojište gledala kao na sporedno te nije mogla izdvojiti dovoljno snaga za njegovo smirivanje. Ustanak se stoga ubrzano širio, a ako bi se i uspjelo ugasiti jedno žarište, uskoro se javljalo novo. Dolaskom zime 1941. najjače ustaničko žarište nalazilo se u istočnoj Bosni, gdje su se u tome trenutku našle izravno sučeljene oružane snage NDH, Njemačke i Italije te snage narodnooslobodilačkoga pokreta i jugoslavenske vojske u otadžbini. Sile Osovine smatrale su da će uništenjem ustaničkih snaga u istočnoj Bosni suzbiti ustanak u cjelini zbog čega su planirale i izvele niz vojnih operacija koje su svojim opsegom nadilazile sve vojne pothvate do tada poduzete na području NDH. Ishod ovih operacija nije iznio konačno razrješenje sukoba na prostoru NDH, ali je u velikoj mjeri odredio njegov daljnji tijek i razvoj.
