Opis
Kostino pismo s jedne je strane memoarska, autobiografska proza, a s druge zanimljiva (ma koliko bila osobna) slika hrvatskog kazališnog života u razdoblju od tridesetak godina. Ona počinje autorovim studijem na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju 60-ih godina prošlog stoljeća, a završava, uglavnom, smrću dvojice njegovih prijatelja i poznatih hrvatskih glumaca: Mladena Budišćaka i Darka Čurda. Dakle, knjiga je i sjećanje, ljudsko i umjetničko na život i rad autora s drugom dvojicom umjetnika koji su u njegovim redateljskim ostvarenjima odigrali vjerojatno svoje najznačajnije uloge.
Godine u kojima Međimorec počinje svoje sjećanje na kazalište predstavljale su i vrijeme kad je ta vrsta umjetnosti zasigurno značila daleko više nego prije i poslije toga, kad su nicali festivali, raspravljalo se o mogućnostima, rađene su neke bitne i "hrabre" predstave, o kazalištu se raspravljalo na partijskim sastancima, otvorenim i zatvorenim...
Međimorec je ispisao važnu stranicu hrvatske kazališne povijesti druge polovine prošlog stoljeća uz isticanje nekoliko zaista umjetničkih osobnosti koje su predstavljale njegov važan dio.
